16 dana aktivizma protiv nasilja u obitelji, prvenstveno nasilja nad ženama i djecom. Nije laka tema, ali je bitno o njoj progovoriti. Stoga smo se mi kao Crkva uključili u ovu kampanju na različite načine u našim crkvenim općinama. Kroz zajedničku i ekumensku molitvu, edukaciju i distribuciju informacija djelujemo na osvješćivanju o postojanju ovog problema.
Kampanja se održava od 25. studenog – Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama do 10. prosinca – Međunarodni dan ljudskih prava.
Ova globalna 16-dnevna kampanja koja se vodi svake godine, u 2021. godini ujedno obilježava i 30. obljetnicu od početka njezina održavanja.
Nasilje nam nažalost nikome nije strano. Mjesečno jedna žena smrtno strada upravo direktnim nasiljem svog partnera, bliske muške osobe ili bivšeg supružnika.
Samo ove godine u Hrvatskoj do 8. mjeseca je smrtno stradalo 8 žena, kako nam kaže službena statistika, 2020. 19 žena, 2019. 13 žena, 2017. 17 žena, u zadnjih 19 godina 381 žena, majki, baka, kćeri, sestara, doktorica, pravnica, učiteljica, frizerki, slastičarki, domaćica…..
Nasilje ne diskriminira ni godine žrtve, ni naobrazbu, ni tjelesnu građu, ni vjersku ni nacionalnu pripadnost… Ono je svuda oko nas.
Što mi kršćani možemo učiniti? Svatko od nas je opterećen svojim brigama, lakše je skrenuti pogled i ne vidjeti što se oko nas događa. I mi se bojimo što bi nam se moglo dogoditi. U tom slučaju se svakako možemo zapitati: Što bi Isus učinio? Strah je normalan osjećaj za nas ljude. I Isusovi učenici su se također bojali. Prisjetimo se događaja u lađici, kada su se učenici našli sami u oluji.
Marko 6: 48-52
48 Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. 49 A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. 50 Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« 51 I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; 52 još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto.
Učenici su se uplašili jer ih je Isus ostavio same u lađici. Oni su smatrali da ih je Isus ostavio same, jer nije bio s njima u lađici. Taj osjećaj straha i mi poznajemo kada se nađemo u teškoj situaciji, kada nemamo snage veslati uz snažan vjetar. Naša tijela reagiraju kada se osjećamo napadnuto, odbačeno, usamljeno, diskriminirano…. I tada taj strah uzrokuje različite poremećaje na našem tijelu, postajemo anksiozni, preplašeni, ukoliko ignoriramo ova stanja, naše fizičko i mentalno zdravlje se može još više pogoršati.
Puno puta mislimo da se nalazimo sami u čamcu kada nam se događaju ružne stvari, zaboravljamo, baš poput učenika da nismo sami, već da je sam Isus s nama. Očaj i strah nas paraliziraju te ne vidimo izlaz, pa ni samog Isusa. Također danas se suočavamo s pandemijom koja nas također paralizira. Izgubili smo mnogo u pandemiji, slobodu, najbliže…. I sve nam se čini još beznandnije. I ono što nam najviše treba je vjera! Kada nas bije oluja sa svih strana, trebamo sve naše brige predati Isusu i On će nam pomoći. Bilo da umiri oluju ili da nam da potrebnu snagu da ju prevladamo ili da nam da mir koji nadilazi svaki ljudski razum.
Dakle, kako ćemo se riješiti straha?
- Uzmimo si vrijeme za molitvu i promišljanje
- Prepoznajmo što je to što nam oduzima mir
- Potražimo pomoć u crkvi, u obitelji, kod obiteljskog liječnika, prijatelja, psihologa, u udrugama koje pomažu žrtvama nasilja…nekome se obratite, nemojte šutjeti!
- Govorite o svojem iskustvu. Nemojte zanijemiti!
- Prijavite bilo koji oblik nasilja – jednako učinite bilo da ste žrtva ili imate neka saznanja o nasilju u obitelji
- I kao kršćani tražite mir, snagu i vodstvo od našeg Boga, jer smo oslobođeni Milošću Božjom.
Davorka Horvat, župnica Evangeličke crkvene općine Legrad
