Zbog podrške koju je imao među stanovništvom u svim staležima i nespremnosti da se odrekne svojih stavova nakon što je 1517. objavio 95 teza, Luther je predstavljao ozbiljnu prijetnju političkoj i vjerskoj stabilnosti Svetog Rimskog Carstva. Stoga je novoizabrani car Karlo V pozvao Luthera na Sabor u njemačkom gradu Wormsu. Sabor (Diet) je bio okupljanje najznačajnijih političkih vlasti u Svetom Rimskom Carstvu u svrhu rasprave i rješavanja ključnih pitanja s kojima se suočavalo Carstvo.
Premda je Sabor započeo 23. siječnja 1521., Luther je u Worms stigao tek 16. travnja. Prije nego što se Luther pristao pojaviti na Saboru, knez izbornik Friedrich Mudri je od cara tražio i dobio jamstva za njegovu sigurnost. Jamstvo je značilo da Luthera nije moguće uhititi, oteti i ubiti. No, čak i uz jamstva sigurnosti, Luther je bio izuzetno uznemiren kad se trebao pojaviti pred Saborom. Otprilike stotinu godina ranije car Sigismund je Janu Husu, češkom predreformatoru obećao jamstvo sigurnosti na koncilu u Konstanzu (1415.). Obećanje nije bilo ispunjeno, a Hus je uhvaćen i spaljen kao heretik. Ipak, usprkos svojim strahovima, Luther je poslušao i odazvao se carskom pozivu da se pojavi pred Saborom.
koje je Karlo V poslao Martinu Lutheru
17. travnja Luther je pozvan pred Sabor na ispitivanje. Johann Eck, papinski teolog (ne treba ga miješati s istoimenim Lutherovim protivnikom na raspravi u Leipzigu 1518.) je pitao Luthera je li spreman odreći se svojih zabluda i pogrešaka i spisa u kojima ih je objavio. Dr. Jeromee Schurff, profesor kanonskog prava i Lutherov zagovornik zatražio je da se naglas čitaju naslovi njegovih spisa zbog kojih je optužen za herezu. Pročitano je dvadeset i pet naslova Lutherovih djela. Nakon što je to čuo, Luther je potvrdio da su to zaista njegovi spisi. Na pitanje odriče li se pogrešaka za koje je optužen ili ne, Luther je odgovorio da mu je potreban jedan dan kako bi stvar razmotrio i dao cjelovit odgovor. Njegovom zahtjevu je udovoljeno.
18. travnja Luther se ponovno pojavio pred Saborom. Rekao je da se prije nego što se odlučio za odgovor dugo molio, a također se savjetovao i sa svojim prijateljima. Dajući svoj odgovor na pitanje o odricanju od svojega učenja, Luther je primijetio da, iako su svi ti spisi koji vode u zabludu, kako su ih nazvali, bili njegovi, nisu svi iste vrste. Prvo, među njima su bili spisi pobožne naravi od kojih su mnogi bili dobro prihvaćeni čak i od njegovih teoloških protivnika. Ne bi bilo razloga za odricanje od ovih spisa. Drugo, u nekim spisima je napadao određene crkvene zlouporabe. Luther je primijetio da, ako se odrekne tih spisa, neće učiniti ništa drugo nego poticati ono što je pogrešno i tiraniju. Treće, postojao je određeni broj spisa koje je usmjerio izravno protiv određenih pojedinaca. Za njih je Luther priznao da su te njegove polemike često bile vrlo oštre i da mu je zbog toga žao. Ipak, ostao je pri sadržaju onoga što je napisao i stoga se nije mogao odreći svojih spisa.
Kada se sažme Lutherov govor pred carom i Saborom, Luther je izjavio da je njegova savjest zatočenik Božje Riječi. Luther je istaknuo da je nemoguće pouzdati se u bilo što drugo osim u Bibliju kao krajnji izvor autoriteta, jer su Crkva i koncili često proturječili sebi u svojim službenim izjavama. Ako mu Eck ili drugi papinski teolozi ne dokažu pozivajući se na Bibliju ili zdravi razum da je pogriješio, on ostaje stajati uz sve što je rekao. U tradiciji se prenosi da je Luther na kraju dodao: “Ovdje stojim. Drugačije ne mogu. Neka mi Bog pomogne. Amen.” Ipak, ne može se sa sigurnošću provjeriti niti tvrditi je li zaista izgovorio ove riječi.
Kao posljedica Lutherovog odbijanja da se odrekne učenja sadržanih u njegovim spisima odmah su započeli tajni sastanci i pregovori među predstavnicima carskih i staleških vlasti okupljenih na Saboru. Budući da je car inzistirao da neće ponoviti Sigismundov grijeh protiv Husa, nije bilo moguće na licu mjesta uhvatiti i pogubiti reformatora. To je Lutheru ostavilo vremena za bijeg natrag u Wittenberg. U međuvremenu je papinstvo Luthera službeno proglasilo heretikom, a zločincem bilo koga tko bi posjedovao njegove spise. Jednako tako, 26. svibnja 1521. car Karlo V je izdao Wormski edikt, kojim je Luthera proglasio odmetnikom i zabranio njegova učenja. Prema Wormskom ediktu, svaka vlast koja bi ga uhvatila ili ubila kao odmetnika bit će nagrađena za “dobro djelo”.
Na povratku u Wittenberg, Luthera su presreli vojnici kneza izbornika Friedricha Mudrog i odveli ga u dvorac Wartburg. Luther se ondje skrivao nešto manje od godinu dana i to vrijeme je iskoristio da prevede Novi zavjet na njemački jezik i napiše brojne teološke spise. Iako je Luther isprva vjerovao da je Wormski edikt njegova smrtna presuda i završetak njegovog života i Reformacije, na kraju se pokazalo da je to bio samo kraj početka.